DINKO ŠIMUNOVIĆ:
ALKAR
Kratki sadržaj:
Ova pripovijetka opisuje troje ljudi iz Cetinske krajine čiji su se životi
počeli isprepletati.
Rašica Crnošija bio je momak mrka pogleda i krupna stasa.
U mladosti svojoj zaljubio se u Stanu, najljepšu djevojku u cijelom selu.
Namjeravao ju je oženiti, ali Stana se nije htjela udati za njega nakon što
je dobila crne boginje koje su je unakazile. Rašica ju je i takvu želio za
ženu, ali ona nije htjela nikako, tako da ju je Rašica na kraju pustio.
Umjesto nje oženio je bogatu Lucu koju nije volio, a Stana je pošla za
siromaška Iliju. Nijedno od njih dvoje nije bilo sretno. Rašici je njegova
Luce rodila sina Salka. Uskoro nakon toga Rašica se dao u hajduke i tako
postao strašilo turcima. U kući je počeo boraviti tek kad mu je žena umrla.
Salko je zavolio Martu, kći Staninu, i htio je oženiti. Ali i Rašica je volio
istu tu Martu, iako je bila 30 godina mlađa od njega. Podsjećala ga je na
njenu majku Stanu, i vjerojatno je to bio izvor njegove zaljubljenosti.
Svake godine se tradicionalno u Sinju održavala alka, ali ova alka je
bila posebna zato što na njoj prvi put u životu nastupa Rašica Crnošija.
Mislio je alku trčati i njegov sin Salko, ali Rašica mu to nije dopustio,
nego ga je stavio na mjesto svog alkarskog momka. Ali Salko je bio
zadovoljan, jer mu je otac dopustio da oženi Martu. Rašica je osovojio
tu alku, i to sa 15 punata. Svi su bili sretni osim Salka koji je primijetio
ozareno lice njegove Marte dok je gledala njegovog oca.
Tu istu večer Marta je Rašici rekla da nikad neće poći za Salka.
Od tog dana Rašica je po cijele dane bio u lovu, vidno izbjegavajući Salka.
A Salko je uporno dolazio do Marte, ali Marta ga je vješto izbjegavala.
To izbjegavanje mu je već dosadilo, pa je jednom otišao do Marte s
namjerom da je zaprosi. Marta ga je odbila i potjerala iz kuće,
dok je Stana počela nesvjesno govoriti kako ga Marta neće zato što voli
Rašicu. Salko je poludio i počeo razbijati i bacati sve što bi mu došlo pod
ruku. Nakon toga je nestao, nitko u selu nije znao gdje se nalazi.
Već je iduća alka bila na pomolu. Seljani su već polako i zaboravljali
Salka, svi su razmišljali o alci. Svi, osim Rašice. Rašica te godine neće
trčati alku jer još uvijek traži svog sina Salka. Nedolazak Rašice na alku
razočarao je mnoge posjetioce, a svijeta je na toj alci bilo više nego ikad.
Ali bilo je drugih iznenađenja na alci. Odjednom se pojavio neki konjanik
na jadnom, mršavom konju, okićen svakojakim stvarima pokupljenim sa
smetlišta. U ruci je umjesto koplja imao ostan kojim se ojakaju volovi.
Taj alkar čudnog izgleda namjeravao je baciti alku u zrak i opet je
dočekati na “koplje”, a kad mu to nije uspjelo samo je nastavio dalje
jahati. Nakon cijele te predstve neko je u tom čudnom alkaru prepoznao
Salka, i počele su kružiti svakakve priče o njemu, njegovom ocu i Marti.
A Salko je nastavio lutati, i kad bi god vidio nekog govorio je da će oženiti
maćehu kad mu umre otac i kad osvoji alku.
Analiza likova:
Rašica
Citati:
”Čudan je i nemiran bio život Rašice Crnošije, oca Salkova. Razmazio se
kao jedinac u bogatih roditelja, ali nije omekoputio, jer se za takvu čeljad
nije ni čulo u Cetini. Samo se naučio da ga odveć hvale i da se izvrši sve
ono što želi.“
“Kad mu pomriješe roditelji i kad učesta pucatanje na turskoj međi,
odvrže se od kuće i bude harambaša hajdučki. Tako postade strašilo
turcima, a i drugima što trgovahu s njima. Tad nastadoše i one pjesme
o Rašici harambaši, velikom junaku radi koga plaču kadune i bule.”
“Još su ga izabrali i za glavara sela Begluka, no Rašici Crnošiji se činilo
da i ne može biti drugačije, ali ostade svejedno otresit i zao.
Ali u zadnje doba kao da se nešto promijenilo. Nije više bio onako mrk
već mnogo veseliji, te kao da se nasmjehne koji put i onda kad se nije
imalo čemu smijati. Lice mu se preobrazilo i postalo mnogo mlađe,
a ubojite oči stale sjati blagom vatrom kao i u sina mu Salka.
I nije više pjevao izaglasa hajdučke već potiho same djevojačke pjesme,
a seljani govorahu:
Eto je postao glavar, ima sina zdrava momka i punu kuću svega,
pa zašto da se ne veseli? Zato mu i odoše hajdučke misli.“
“Kad se iz hajduštva vratio, kloni ga se svatko i jedva se odazvao kad bi
ga pozdravljali. Samo je gradio i gradio svoju novu kulu na tri zboja pod
Orlovim stjenama s visokom avlijom i puškarnicom kao kakvu tvrđavu.
I bio je jedino sa Salkom, kao da je želio nadoknaditi sve ono vrijeme što
nisu bili zajedno. Ali kad bi mu Salko nešto govorio, okrenuo bi glavu kao
da ne čuje. Tako je bilo sa svakim, jer je mislio da nije nitko što on,
a sa sinom mu se zato činilo da je još pravo dijete. No i seljani su se
klonili njega.”
“Nego, nitko nije znao za tu ljubav, niti je tko mogao i naslutiti što mu
je u srcu. Pa ni on sam krop cijele te prve dvije godine ne reče ni riječi o
Marti. Samo bi je katkad čudno i oštro pogledao u oči kao da je pita:
Ta je li moguće da me ne razumiješ? Ili je moguće da ne znaš kako te
ljubim ako i mučim?”
Rašica je bio stari hajduk, vitak, prodorna pogleda. U mladosti svojoj volio
je Stanu, ali nije mogao s njom biti. Zato se oženio s “dotaricom” Lucom,
tek toliko da ne ostane samac. Luce mu je rodila sina Salka i umrla
nedugo zatim.
Rašice su se svi seljani bojali i poštivali ga. Bio je nepristupačan čovjek i
nije imao prijatelje. Živio je samo za sebe i u zadnje vrijeme za sina
Salka, izolirajući se u kuli koju je sam sagradio. Ali, jednog dana primijetio
je Martu, kći Staninu. Probudili su se u njemu stari osjećaji prema Stani,
ali ovaj put usmjereni na njenu kći koja jako nalikuje na Stanu u mladim
danima. Nesretan je bio kad je saznao da tu istu Martu ljubi i Salko.
Jedne godine odlučio je sudjelovati u alki, a ta alka mu je izmijenila život.
Ta alka udaljila je njegova sina od njega, učinila ga seoskim herojem,
donijela mu je Martinu ljubav. Nakon toga njegov sin je pobjegao od
njega, zamrzivši ga. Rašici je bilo žao Salka, tražio ga je po livadama,
okolnim selima itd., ali ništa od svojih osjećaja nije pokazivao u javnosti.
U očima javnosti je još uvijek bio hajduk Rašica bez osjećaja.
Nitko nije znao da i takva judina poput Rašice može voljeti i biti voljen.
Marta
Bila je pametna djevojka, ali su je ondašnji ljudi smatrali čudnom,
djelomično zato što je bila kći Stane, vještice. Bila je najljepša djevojka
u selu, ali je nitko nije htio uzeti za ženu. Svi su je se bojali osim Rašice i
Salka.
Ženina uloga u Begluku oduvijek je bila ograničena na kućne
poslove te rađanje i odgajanje djece. Ali ne i u Martinom slučaju.
Beglučani su smatrali da je Marta kriva zato što je Salko poludio.
Na čelu sa starcom Vukeljom javno su je optužili i rekli joj da se
trebala udati za Salka a ne za Rašicu, a ona se obranila sljedećim
riječima:
“Čast tebi starče, ali ne govoriš pravo! Što sam imala učiniti kad sam
zavoljela Rašicu više nego Salka? Tko može zapovijediti meni i drugoj
koga će ljubiti kad to ne možemo zapovijediti ni samoj sebi? Pa ti bi htio,
da sam prevarila Salka i došla u njegovu kuću voleći Rašicu?
Iako sam znala da sam Salku draga, nisam mogla znati da će mu se
dogoditi ono što mu se dogodilo, a meni ga je žao više nego ikome od
vas… A i da sam znala, ne bih se udala za njega, ali ne bih ni za Rašicu.
Sada nisam kriva, no da sam pošla za njega, prevarila bih ga grdno
i morala bih opet varati i lagati svaki dan… A ja varati i lagati ne znam.”
Nakon tog monologa seljani su bili puni odobravanja za njenu ljubav
prema Rašici. Nisu je više smatrali krivom za Salkovo stanje, kao što je
više nisu smatrali ni čudakinjom. Bila ja prva djevojka koja je progovorila
o svojim osjećajima prema nekom momku i o ljubavi. Svima je bilo čudno
slušat takav govor, ali je svima bilo drago da su ga čuli od nje.
